Pjevamo češće nego smo svjesni!

Nismo ni svjesni koliko puta zapjevamo, sami ili pred nekim!

Netko slavi rođendan? Uz tortu uvijek ide pjesma. “Sretan-RO-” je i dosta nezgodan intonativni skok pa se na toj pjesmi poznaju i dobri pjevači.

Bili ste na utakmici? Nemoguće je da niste barem zajednički navijali, svim srcem, iz sveg glasa, zajedno s ljudima oko vas. Oni su vam vjerojatno bili većinom stranci, ali našli ste se u zajedničkoj namjeri, a to je da pružite podršku svojoj ekipi. Gledali ste utakmicu s društvom iz kafića? Zapjevali su barem oni, a onda ponukali i vas. Istina, imamo tendenciju glasnije pjevati kad smo pobijedili.

Nakon jela, pića, druženja i priče, dolazi trenutak u kojem često netko povede pjesmu, što gotovo uvijek povede ljude da pjesmu podrže. Tada je teže ostati tiho nego nastaviti pjesmu, jer vas grupa pjevača potiče da budete dio njih. A želimo biti dio ekipe, zar ne?

Ako smo išli autobusom na zajednički izlet, pri povratku, a možda i pri kretanju, cijeli autobus se orio u zajedničkoj pjesmi. Čak i pojedincima koji su željeli spavati, bilo je neodoljivo pridružiti se, jer, grupa pobjeđuje.

Kada se nalazimo na nekoj svečanosti, tu svečanost gotovo uvijek otvara himna, a zajedničko pjevanje himne dio je službenih protokola diljem svijeta. Na koncertima je za bis često pjesma koja će povesti publiku da zapjeva s izvođačima. A na svakom koncertu u velikoj areni, publika pjeva u sav glas, zajedno, iako se međusobno ništa prije o tome nisu dogovarali.

Ima nešto u tome da zapjevamo zajedno, složio se i Beethoven kada je u svoju Devetu simfoniju, koja je po pravilima struke tada morala biti isključivo instrumentalno djelo, uveo ne samo pjevanje solista, već i zbora. Odu radosti pjeva zbor - kao himnu svijeta i života.

Zajedničko pjevanje je važno - podsjeća nas da nismo sami, čak i kad se osjećamo najmanjima na svijetu.